Osnovna škola Mihovil Pavlek Miškina Đelekovec

Učenici i djelatnici škole obilježili rođenje Mihovila Pavleka Miškine

24. rujna 2013. godine proslavili smo Miškinin 126. rođendan. Kao i svake godine, rođenje ovog velikog pjesnika i puntara, obilježili smo postavljenjem cvijeća i paljenjem svijeća ispred njegove biste. S par prigodnih riječi učenicima i djelatnicima škole obratila se ravnateljica i pročitala dijelove njegove autobiografije. Učenica 8. razreda Doroteja Palčić recitirala je Miškininu pjesmu. 

Miškina je bio skroman, pravedan, istinoljubiv, nenametljiv…o čemu najbolje svjedoče pročitani dijelovi njegovog životopisa.

Pozvan sam da napišem svoj životopis. Iako mi nije ovaj čas do smijeha, skoro bih se i nasmijao. A kakav životopis? Kome je potrebno znati kako ja živim? Bolje da me stotinu puta nitko ne vidi, nitko ne čuje, nitko za mene ne zna jer mi je, često, život jednak radnoj stoki.

Rođen sam i živim u selu koje nosi ime Đelekovec, a nalazi se na najsjevernoistočnijoj granici Hrvatske, uz rijeku Dravu. To vam je selo kao i stotinu drugih sela: okruženo vrtovima i voćnjacima, poljima, gdje raste ponajviše kukuruz koji je glavna hrana stanovnika ovog kraja, tj. i ljudi i stoke.

Rođen sam godine 1887. mjeseca rujna, i to nekoliko dana prije svetog Mihajla arkanđela, onog božjeg ugodnika koji u nebesima dijeli pravdu, čije ime su i meni na krštenju dali.

U svom rodnom mjestu polazio sam osnovnu ili „pučku“ školu. Poslije te škole… A što ću o tome i pisati? Skoro me je stid- u staju…U staji sam spavao 22 godine kao i druge životinje, koliko puta i gore, jer za blago sam se brinuo ja, a za sebe se nisam mogao. Tu, u onom smradu i gadu, osobito noću, kad ne bih mogao spavati, mislio sam i razmišljao o sudbini i svojoj i stotina drugih ljudi koji do mene žive, počeo čitati knjižice i novine kod slabe petrolejske lampice, kvario si oči i pluća, a ujutro, onako satrven i slomljen, nastavljao bih svoj dnevni rad  „na čistom zraku“…

To je, eto, moj životopis- odonosno ovako je počelo i teče…